BOLESTI KOŠTANOG TKIVA
HD
Displazija kukova
(Dysplasia acetabuli, Dysplasia articuli coxofemoralis congenita) je razvojna anomalija kod koje osnovne promjene leže u acetabulumu (slabost kratkog ovalnog ligamenta – ligamentum teres, i potpornog vezivnog tkiva), a one su preduvjet za nastanak dislokacije glave femura u obliku subluksacije ili luksacije. Kasnije oboljenje može prijeći u kronični artritis.
Simptomi: psi oboljeli od displazije pokazuju bolnost, šepavost, smetnje u kretanju, poteškoće kod ustajanja, zanašanje u stražnjem dijelu i ograničene pasivne kretnje kukova. Nakon mirovanja šepavost je još više naglašena.
Da bih objasnio o čemu se radi moram početi od anatomije. Nemojte prestati čitati – bit ću kratak i neću koristiti latinske nazive. Dakle, kuk se kao zglob sastoji od četiri kosti i dvije osnovne zglobne plohe. Sa strane zdjelice nalaze se tri kosti koje svojim spojem tvore čašicu kuka u koju ulazi glava bedrene kosti. Da bi zglob funkcionirao dobro, glava bedrene kosti mora idealno oblikom odgovarati čašici kuka. Kod displazije kuka čašica je previše plitka a da bi idealno obuhvatila glavu bedrene kosti. U ovisnosti o plitkoći čašice kuka, bedrena kost u njoj više ili manje “šeta”. To je naravno bolno i nestabilno. Takvi psi obično su “klimavi” na zadnjim nogama, a u teškim oblicima displazije kuka moguća su i iščašenja. Zbog takvog “šetanja” bedrene kosti i lošeg nalijeganja hrskavica zglobnih ploha dolazi do oštečenja hrskavica i njihovog posljedičnog okoštavanja. Tamo gdje nestane hrskavične plohe zgloba a ostane ili ju zamjeni kost dolazi do daljnjih oštećenja, jer kost nije tako glatka kao hrskavica a i zglob se ne može tako idealno podmazivati zglobnom tekućinom. To dovodi do još jače bolnosti i slabije pokretljivosti. Tijekom vremena dolazi do tipične kronične produktivne upale zgloba kuka, gdje okoštavanje obuhvaća veliku površinu zglobnih ploha pa pas sve teže i teže hoda, dok mu to na kraju ne postane nemoguće.
Nažalost lijek ne postoji, a po kinološkim pravilima takav pas ne može dobiti uzgojnu dozvolu, kako svoju genetsku manu ne bi prenio na potomstvo. Displazija kukova lakše se uočava kod velikih i službenih pasmina pasa, kod kojih je i obvezna njena RTG dijagnostika kada pas izađe iz puberteta.
No što učiniti sa psom kojemu je displazija kukova dijagnosticirana? Jednostavno ga trebamo poštedjeti dugih pješačenja i trčanja. Kod pojava bolova i težeg kretanja bilo bi dobro davati psu kao dodatak u hrani određene aminoglikozide i omega-tri nezasičene masne kiseline koji pomažu u održavanju metabolizma podmazivanja zglobnih ploha i u održavanju otpornosti hrskavičnih površina zglobova. U povremenim akutnim traumama već kronično promjenjenih zglobova treba djelovati odmah i psa odvesti veterinaru koji će ga liječiti simptomatski, smirivanjem upala i bolnosti.
Osobito bih napomenuo da je u slučaju displazije kukova kvaliteta života psa isključivo u rukama njegovog vlasnika koji mora biti nježan prema psu i izuzetno discipliniran kako bi pravilno provodio propisanu terapiju i olakšao život svom ljubimcu.
Pas ima HD što sada:
- voditi povećanu brigu oko prehrane i paziti da se pas ne udeblja
- održavati psa u dobroj kondiciji i mišicni sustav snažnim i jakim kako bi nadomjestio slabost potpore koštanog sustava, te paziti da se pas ne preforsira jer to može uzrokovati upale i bolne reakcije
- voditi psa na plivanje, ali izbjegavati hladnu vodu. Nagle promjene temperature mogu pogodovati nastanku upala, odnosno artritisa
- mjesto za spavanje vašeg psa učiniti toplim, pogotovo površinu na kojoj spava
- nastaviti s davanjem kondroitina i glukozamina
- pročitati sve gore navedeno i jos više i još mnogo toga, a najvažnije, volite ga jos više.
——————————————————————————–
Klasifikacija stupnjeva za HD po FCI protokolu prihvaćena je kao slijedeća :
A (bez znakova displazije);
B (skoro normalni zglobovi kukova);
C (blaga displazija);
D (srednja displazija);
E (teška displazija).
——————————————————————————–
ED
Displazija lakta u psa
Uzgajivačima rasnih pasa, većih i velikih pasmina, dobro je poznat pojam displazija kukova, a manje je poznata bolest pod imenom displazija lakta ili kako se pravilno kaže, displazija ankonealnog izdanka lakatne kosti.
U lakatnom se zglobu uzglobljuju distalni (donji) okrajak ramene kosti, te proksimalni (gornji) okrajci lakatne i palčane kosti. Za nastanak ovog oboljenja značajan je tzv. ankonelani izdanak lakatne kosti. U šteneta je spoj između lakatne kosti i ankonealnog izdanka hrskavičan, a u dobi od 4-6 mjeseci on potpuno okošta i na taj način čvrsto sraste s lakatnom kosti. Displazija lakta je u stvari razvojna anomalija, pri kojoj gore navedeni spoj nikad ne okošta, već ostane hrskavičan. Kao takav, taj spoj ne osigurava čvrstu vezu između ankonealnog izdanka i lakatne kosti, pa prije ili kasnije dolazi do potpunog ili djelomičnog odvajanja od lakatne kosti, a pod utjecajem mišićne sile koja djeluje na taj dio. Simptomi i poslijedice:
Kao posljedica takvog stanja s vremenom nastaje kronična deformirajuća upala lakatnog zgloba. Oboljela životinja šepa, a korak joj je skraćen prema naprijed (tzv. hromost u predvođenju). Lakat je odmaknut od tijela, a zglob je nerijetko umjereno zadebljan. Ukoliko takvo stanje potraje duže vrijeme, dolazi do smanjenja mišićne mase ramenog i nadlaktičnog područja zbog smanjene aktivnosti. Dok je životinja odmorena, hromost je slabijeg stupnja, a čim se pas kreće dulje vrijeme, stupanj hromosti raste.
Dijagnoza i liječenje:
Ova je bolest nasljednog karaktera, a dolazi u većih pasmina pasa, posebno u njemačkog ovčara. Dijagnoza se postavlja na osnovi kliničke slike (bolnost na pasivne kretnje uz poseban šum koji se pri tome javlja), a potvrđuje se RTG pretragom. Displazija lakta se može liječiti jedino kirurškim zahvatom pri kojem se potpuno uklanja ankonealni izdanak.
Klasifikacije displazije laktova po standardu IEWG (International Elbow Working Group) su svrstane u 4 kategorije :0, 1,2,3.
Autori: Emil Mikasović www.scobert.hr, Antun Janković, dr. vet. med., Velimir Glumac dr.vet.med
Izvori: List Međimurje, www.fiziovet.hr, www.strajno-cane-corso.com, Rijeka-ljubimci forum
____________________________________________________________________________________________
Panostitis
U vet. medicini eozinofilni panostitis je bolest mladih pasa u kojih se kostur još uvijek razvija. Najčešće pogađa velike pasmine, a češće je uočena u njemačkih ovčara, njihovih križanaca, labradora, retrivera, dobermana i dr. Panostitis označava upalni proces na pokosnici cijevastih kostiju, što uzrokuje vrlo bolno stanje za psa.
Simptomi: Upravo zbog boli koja je prisutna i njenom intezitetu, pas se nerado kreće, šepa, štedi nogu, a nerijetko se proces seli i na druge ekstremitete. Proces nakon nekog vremena može postati neaktivan, da bi se nakon nekog vremena ponovo aktivirao, a najčešće spontano nestaje do završetka rasta kostura (između 15 – 18. mjeseca starosti).
Dijagnoza i liječenje: dijagnoza se postavlja na temelju kliničkog i RTG nalaza. Vrlo je važno rano otkrivanje bolesti, kako bi se što prije započelo s terapijom, te kako bi se izbjegla atrofija muskulature, koja nastaje kao posljedica smanjenog opterećivanja ekstremiteta zahvaćenog upalnim procesom. Terapija ili ne pitanje koje još uvijek nije razriješeno. U terapiji se koriste analgetici (lijekovi protiv bolova) i protu-upalni lijekovi. Ovim lijekovima ćemo smanjiti bolnost i pas će se lakše kretati. No, s druge strane ćemo prikriti pravu sliku panostitisa i omogućiti širenje upalnog procesa. O primjeni ili ne primjeni analgetika procijenit će veterinar s obzirom na stanje psa. Ponekad ako bolest nije jačeg inteziteta, bolje je pustiti da simptomi sami iščeznu. Panostitis ne ostavlja trajne posljedice, osim ako se aktivirao u ranoj mladosti, te je došlo do atrofije muskulature, što rezultira zaostajanjem u rastu i razvoju kostura.
Kao potpornu terapiju možete dodavati pripravke kalcija i fosfora, ali uz prethodnu konzultaciju s vašim veterinarom.
Izvor: www.pet-centar.hr
____________________________________________________________________________________________
Spondiloza
Spondylosis deformans (također zvana ankilozirajuća spondiloza) generalizirana je bolest starenja sekundarna degeneraciji intervertebralnih diskova. Stanje je u kojem se formiraju koštani mostovi duž ventralne (donje) strane kralješka. Obično nema pritiska na kralježničku moždinu ali je kralježnica imobilizirana na tom mjestu. Ako se stanje nastavi širiti mogu se stvoriti i nekoliko mostova koje “zavare” kralježnicu i čine je nefleksibilnom. Bolest većinom predstavlja pasminsku sklonost no smatra se i da prehrana ima važnu ulogu u razvitku bolesti. Iako se javlja u bilo kojoj dobi mnogo je češća u starijih pasa. Točan uzrok bolesti nije razjašnjen, ali se zna da nije upalne naravi, promjene na kralježnici rezultat su nestabilnosti intervertebralnog prostora.
Simptomi: Spondiloza je obično prisutna u pasa ne uzrokujući kliničke znakove. Ako se znakovi vide to je ili posljedicom pritiska novonastalog koštanog tkiva na živce kralješnice ili na samu kralješničku moždinu. Bol se može javiti uslijed opasavanja ili pritiska na korijene živaca koji izlaze iz kralješnice ili iz perifernih ogranaka, no ova bol može biti i uslijed popratnog artritisa, cauda equina sindroma ili drugih problema.
Liječenje: ove bolesti obično se svodi na olakšavanje simptoma kada se jave (smanjivanje boli). Još ne postoji općenito prihvaćen kirurški zahvat jer se uklonjena kost jednostavno ponovno izgradi. Prognoza bolesti je ograničena jer se u potpunosti ne može izliječiti. Dugoročni problemi mogu nastati ako nastane kompletna ankiloza no ona se javlja u najtežim slučajevima i relativno rijetko. Ovo dovodi do abnormalnog načina hodanja i otežanog hodanja uz stepenice, otežanog skakanja i ostalih kretnji u kojima je važna pokretljivost kralješnice.
Izvor: www.pet-centar.hr
____________________________________________________________________________________________
Wobbler Syndrom
Wobbler sindrom bolest je živčanog sustava uzrokovana pritiskom kralješničke moždine u dijelu donje vratne kralješnice ili zbog malformacije kralješnice ili malokluzije (kad se kralješci ne podudaraju kako treba). Ovo uzrokuje od slabijih pa do teških posljedica na kretanje psa. Iako predstavlja bolest vratne kralješnice, tipično su klinički znakovi najprije vidljivi na stražnjim nogama. Druga patološka stanja mogu maskirati simptome, tako da je jedini način dijagnostike postupak specifične RTG-snimke. U mladih pasa s blagim simptomima, problem se može riješiti sam od sebe uz kontroliranu aktivnost. Uzrok Wobbler sindroma nije poznat iako se usko povezuje s brzim rastom i genetikom.
Simptomi: se obično pojavljuju najprije u stražnjim nogama kao blaga inkoordinacija u hodu (ataksija), a može progresirati tako da su zahvaćene i prednje noge. Teški slučajevi rezultiraju nespretnošću, lelujavim, “pijanim” hodom i problemima koordinacije prilikom naglog okretanja. U njemačkih doga javlja se wobbler sindrom od 10 mjeseci do godine i pol dana, iako se može manifestirati i u dobi 4 ili 5 godine, ali i mladih oko 5 tjedana.
Dijagnoza i liječenje: se temelji na neurološkom pregledu te RTG-snimkom vratne kralješnice i mijelogramskom RTG. Liječenje uključuje korištenje kortikosteroida, zaštitnog okovratnika i kirurškog zahvata. Kirurgijom se zbližavaju dva nestabilna kralješka čime se oslabljuje pritisak na kralješničku moždinu. Na žalost, ovim zahvatom se radi dodatni stres na susjedne kralješke što može dovesti do povratka procesa. Veliki postotak oboljelih ima dugotrajan život bez boli, s minimalnim ili bez liječenja. Kod drugih, proces vrlo brzo napreduje i kod njih, na žalost, eutanazija predstavlja jedini izbor.
Izvor: www.pet-centar.hr
____________________________________________________________________________________________
UNUTARNJE BOLESTI
Dilatacija i torzija želuca
Do dilatacije i torzije dolazi zbog više različitih etioloških faktora, ali može se zaključiti da do problema dolazi kada je prisutan poremećaj motiliteta želuca i to kod predisponiranih pasa. Zapravo dolazi do akumulacije plinova u želucu koji su po svojem sastavu vrlo slični atmosferskom zraku pa se pretpostavlja da gutanje zraka tokom jela (posebno lakomi psi) također igra ulogu u nastanku dilatacije želuca.
Simptomi: Do nakupljanja plinova dolazi vrlo naglo, tako da vlasnici odmah primijete da se pas “napuhao”. Oboljeli pas odjednom postane izuzetno nemiran, hoda po stanu, ozire se oko sebe, ne može se smjestiti. Prisutna je i jaka bol u trbuhu pa nerijetko cvile. Bol uzrokuje strahovito rastezanje stijenke želuca. Pas pokušava povraćati, međutim uspjeva izbaciti samo malo sline, jer je želudac okrenut pa su ulaz i izlaz iz želuca zatvoreni, a u njemu se nakupljaju plinovi zbog kojih želudac zauzme praktički cijelu trbušnu šupljinu. Svi ovi simptomi razviju se u roku od dvadeset minuta. Dilatirani želudac pritisne na velike krvne sudove u trbušnoj šupljini pa je onemogućen povrat venozne krvi u srce, što značajno smanjuje količinu krvi koju će srce ispumpati u arterije. Sam želudac ne dobiva dovoljno krvi pa na njemu odmah počinje odumiranje tkiva te nastaju jaka oštećenja želučane sluznice. To stvara idealne uvjete za razvoj bakterija te endotoksičnog šoka.
Liječenje: važno je znati da se svi ovi procesi mogu razviti u vrlo kratkom vremenskom periodu, a da bi bili zaustavljeni, potrebno je prije svega kompenzirati šok nadoknadom tekućine intravenski te želudac vratiti u normalan položaj ili ako to trenutno nije moguće, onda barem ispustiti plinove kako bi se omogućilo ponovno uspostavljanje cirkulacije. Ukoliko je došlo samo do dilatacije želuca ponekad sondiranjem i ispiranjem želuca uspijemo spriječiti daljnji tok bolesti. Sonda će proći u želudac pod uvjetom da on nije zarotiran u toj mjeri da bi ulaz bio sasvim obstruiran. Ukoliko želučana sonda ne može propasirati u želudac neophodna je kirurška intervencija.
Smrtnost: u pravilu prežive oni psi koji su sondirani (ili je plin ispušten kanilom) u roku od sat vremena od pojave simptoma. Što duže vremena je pas u torziji, vjerojatnost preživljavanja je manja. Preživjeti bi trebalo oko 60 % operiranih , no stopa preživljavanja najviše ovisi o brzini prepoznavanja simptoma i brzini veterinarske intervencije,kao naravno i o stupnju torzije, iako to nije garancija uspješnog oporavka. Gastropeksijom ( prišivanjem želuca za trbušnu stijenku, odnosno rebro) praktički potpuno eliminiramo mogućnost ponavljanja torzije, no ostaje mogućnost dilatacije koja može biti isto tako ozbiljna. Podaci iz literature navode da je broj recidiva torzije želuca nakon obavljenog operativnog zahvata negdje oko 3 %.
Prevencija eventualne dilatacije i torzije želuca:
- dajemo više manjih obroka tokom dana, obično su to dva do tri obroka dnevno te izbjegavamo bilo kakvu pojačanu fizičku aktivnost neposredno prije i nakon jela
- ukoliko pas jede suhu hranu ona se mora davati namočena
- zdjelicu s hranom stavimo na povišeno postolje tako da bi se reduciralo gutanje zraka tokom jela.
Izvor: www.ferarica.com
____________________________________________________________________________________________
ZARAZNE BOLESTI
Parvoviroza pasa – Infectio parvovirosa canis
Parvoviroza je zarazna bolest pasa koja se očituje povraćanjem i profuznim krvavim proljevom i/ili upalom srčanog mišića s posljedicom zatajenja srca. Virus ima afinitet do stanica koje se brzo dijele pa prvenstveno napada stanice crijevnog epitelija i bijela krvna zrnca. Uzročnik bolesti je virus koji je prvi put izoliran 1978. godine. U vanjskoj sredini je vrlo otporan, pa ostaje virulentan 3 do 6 mjeseci na mjestu gdje je boravila ili defecirala bolesna životinja. Osim pasa od parvoviroze oboljevaju i divlji kanidi (vuk, lisica i dr.), tako da su oni ujedno i rezervoar infekcije za pse. Izvor infekcije češće su bolesni psi koji izlučuju velike količine virusa u povraćanom sadržaju i stolici. Od parvoviroze mogu oboljeti sve dobne skupine pasa, ali je bolest ipak najfatalnija za štence od 6 do 15 tjedana starosti. Simptomi: Težina oboljenja je vrlo različita, od blagog oblika koji se očituje samo sa nekoliko proljeva, do perakutnog toka bolesti, kada štenad ugiba unutar 24 sata od početka bolesti. Najčešće se srećemo sa akutnim oblikom bolesti koji započinje naglo sa povraćanjem, štene je bezvoljno i prestaje jesti. Proljev se javlja od 24 do 48 sata od početka povraćanja. Izmet je voden, krvav i vrlo neugodna mirisa, a oboljeli pas može imati desetke proljeva dnevno što dovodi do brze i jake dehidracije. Zbog gubitka tekućine i elektrolita u velikim količinama, takvo stanje je hitnoća, pa je potrebna promptna intervencija veterinara. Pošto najčešće obolijevaju štenci, a to su mali organizmi, mogu dehidrirati i uginuti u roku od nekoliko sati Povišena tjelesna temperatura može i ne mora biti prisutna. Povraćanje je općenito ozbiljan simptom ako se javlja više puta tokom dana, ili nekoliko dana uzastopce, pa je kod takvih promjena bolje odmah reagirati. Ponekad vrlo mlada i prividno zdrava štenad može nakon i neznatnog stresa jednostavno pasti i uginuti unutar nekoliko minuta zbog zatajenja srca. Bez liječenja životinja ugiba za 48 do 72 sata od početka bolesti. Zato svako povraćanje u štenaca vlasnici moraju shvatiti ozbiljno i odmah se obratiti svojem veterinaru. Samo prema kliničkoj slici bolesti ne možemo postaviti pouzdanu dijagnozu jer su povraćanje i proljev opći simptomi koji prate više zaraznih i nezaraznih bolesti pasa.
Dijagnoza: potrebno je napraviti laboratorijsku pretragu krvi i ukoliko uz ovakvu kliničku sliku nađemo i drastično smanjen broj leukocita (bijelih krvnih zrnaca) tada možemo postaviti sumnju na infekciju parvovirusom.
Liječenje: je samo simptomatsko. Prije svega, intravenoznom infuzijom nadoknađujemo izgubljenu tekući i elektrolite, dajemo sredstva za umirenje povraćanja i proljeva, i svakako antibiotike da spriječimo sekundarne infekcije bakterijama koje u pravilu prate ovu bolest. Liječenje je vrlo intenzivno te dugotrajno. Ako znamo da je crijevnom epiteliju potrebno najmanje 7 dana za oporavak, onda je jasno da se pas od ovakve infekcije potpuno oporavi tek 7 dana nakon prividnog ozdravljenja.
Tamara Ferari-Miškulin dr.vet.med.
____________________________________________________________________________________________
Zarazni hepatitis pasa – Hepatitis contagiosa canis
RUBARTHOVA BOLEST
To je virusna zarazna bolest (prvi ju je opisao švedanin Rubarth 1947. godine, pa mnogi koriste ime Rubarthova bolest) psa koju uzrokuje adenovirus ( pasji adenovirus serotip 1: CAV-1, srodan virusu laringotraheitisa ) a očituje se upalom jetre koja često završava smrtnim ishodom. Ova se zaraza širi u većini slučajeva uzročnikom kontaminiranom hranom ili vodom. Nakon što uzročnici uđu u primljivu životinju počinje njihovo umnažanje u tonzilama, uzrokujući pritom kliničke znakove tonzilitisa, a nakon te faze virus se raširi po cijelom organizmu. Osobit afinitet uzročnik pri tome pokazuje prema jetrenom tkivu.
Simptomi: Temperatura je od 39-41 ºC, a javlja se gubitak teka, povećana žeđ, upala ždrijela, snuždenost, bolnost na dodir trbuha, nakon 8-10 dana može se naći zamućenje rožnice. Javlja se proljev (katkad krvav) a ponekad i povraćanje. Ponekad i izljev krvi u mozak, pri čemu naizgled zdrava životinja ugine. Samo manji broj oboljelih životinja pokazuje kliničke znakove bolesti, a većina inficiranih životinja ne pokazuje nikakve simptome, pa govorimo o tzv. latentnom ili inaparentnom obliku ove bolesti.
Liječenje: infuzija glukoze i fiziološke otopine, vitamin B12 i simptomatska terapija.
Sprječavanje: obvezno cijepljenje svake godine (cjepivo je sastavni dio tzv polivalentnog cjepiva).
____________________________________________________________________________________________
Štenečak
Štenećak je vrlo zarazna, febrilna, virusna bolest pasa i drugih mesojeda (ne i mačaka), raširena po cijelom svijetu. Sudeći po imenu, pomislili bi da se radi o bolesti koja napada samo štenad, no to nije istina. Češće obolijevaju mladi psi, od 3 do 6 mjeseci, no oboljeti mogu psi svih starosnih skupina. Štoviše, kod starih pasa čest je kronični oblik bolesti, kod kojeg virus perzistira u mozgu gdje izazove upalu, a ishod je obično fatalan. Postoji nekoliko slojeva virusa štenećaka, od kojih “blaži” uzrokuju prolaznu infekciju, dok većina slojeva uzrokuje akutno oboljenje sa vrlo visokom smrtnošću.
Simptomi: prvi znak bolesti je visoka temperatura koja se javlja od 14 do 18 dana nakon što je pas bio u kontaktu s virusom. Nakon 2 dana, temperatura obično padne, da bi za nekoliko dana ili tjedana ponovno narasla. Sa drugim rastom tjelesne temperature najčešće su već očiti i drugi simptomi: iscjedak iz očiju i nosa, povremeno povraćanje i/ili proljevi, kašalj… Životinja gubi apetit, postaje apatična, a ponekad se javljaju i promjene na koži. Virus štenećaka djeluje imunosupresivno, dakle oslabljuje obrambene mehanizme organizama, što otvara vrata sekundarnim infekcijama koje bi zdrav organizam bez problema nadjačao. Nakon “napada” na stanice obrambenog sustava te epitelne stanice (probavni i dišni sustav), virus stiže do nervnih stanica gdje je najčešće uzrokom nepopravljivih oštećenja. U toj fazi bolesti javljaju se simptomi od strane nervnog sustava u obliku tikova (trzanje glavom ili ekstremitetima), epileptičkih napada, oduzetosti nogu, upala očnog živca i slično. Jedan od čestih znakova štenećaka su jako tvrdi jastučići na šapama, kao i otvrdnuće nosne pečurke (virus oštećuje epitelne stanice) pa vlasnici često posjete veterinara upravo zbog tih promjena.
Dijagnoza i liječenje: Sumnju na ovu bolest postavljamo na osnovi kliničke slike te krvne slike u kojoj je vrlo snižen broj limfocita (vrsta obrambenih stanica). Definitivnu dijagnozu postavljamo dokazom virusa u tjelesnim tekućinama posebno u moždanom likvoru. Liječenje je samo simptomatsko, dakle sprječavamo sekundarnu infekciju bakterijama, te olakšavamo psu tegobe aplikacijom sredstava koja će smanjiti sekreciju iz nosa, očiju i slično. Ukoliko životinja povraća i ima proljev, neophodna je parenteralna infuzija tekućine i hranjivih tvari. Prognoza je uvijek neizvjesna. Sa sigurnošću možemo reći da je pas zdrav tek ako nema nikakvih simptoma nekoliko mjeseci nakon kliničkog oporavka. Vrlo često, naizgled zdrave životinje ponovno obole i uginu za nekoliko tjedana ili mjeseci.
Prevencija: Dakle, jedini način da izbjegnete ovu vrlo zaraznu i fatalnu bolest pasa je preventivno cijepljenje, koje vršimo trokratno kod štenadi, a zatim jednom godišnje kod odraslih pasa. Pas u vrijeme cijepljenja mora biti sasvim zdrav, prethodno očišćen od crijevnih parazita te u dobroj kondiciji, kako bi organizam mogao odgovoriti na cjepivo.
Tamara Ferari-Miškulin dr.vet.med.
____________________________________________________________________________________________
Koronavirusni enteritis pasa – Enteritis coronavirosa canis
Koronavirusni enteritis pasa je virusna bolest probavnog trakta. Iako mogu oboljeti svi psi, simptomi i posljedice bolesti su kod štenadi znatno teži nego kod starijih pasa. Bolest se prenosi kontaktom. Simptomi: pas je neuobičajeno miran, gubi apetit, počinje povraćati. Povraćanje u pravilu prestaje drugog dana. Ubrzo nakon toga, javlja se proljev zagasite do žute boje. Usljed velikog gubitka tekućine i elektrolita, dolazi do dehidracije. Bolest traje 4-8 dana. Štenad zbog dehidracije ugiba već nakon jednog ili dva dana od početka bolesti. Bolest je slična infekciji parvovirusom pasa. Ponekad se te dvije bolesti javljaju zajedno.
Liječenje: Bolesnoj životinji treba odgovarajućim pripravcima (koje propisuje doktor veterine) i prilagođenom prehranom, pomoći da prebrodi kritičnu fazu bolesti bez većih problema.
Izvor: www.veterina-brestje.hr
____________________________________________________________________________________________
Zarazni traheobronhitis
Izaziva akutnu upalu dišnog trakta i limfnih čvorova koji se nalaze uz dišne organe. Uzročnici mogu biti virusi i bakterije (canine parainfluenza virus, canine adenovirus 2, virus štenećaka, B. bronhiseptica…). Bolest je vrlo zarazna.
Simptomi: iscjedak iz nosa i napadaji hrapavog, suhog kašalja, kojima mogu slijediti bezuspješni pokušaji povraćanja. Životinje često znatno smršave. Bolest se može razviti u tešku upalu bronha i pluća s fatalnim posljedicama. U starih ili iscrpljenih pasa se može javiti i u obliku kroničnog bronhitisa.
Prevencija: bolest se prevenira cijepljenjem multivalentnom vakcinom (štenećak, parainfluenca i CAV-2). Adekvatna prehrana, higijena, i smještaj pasa mogu biti od velike pomoći pri prevenciji i liječenju bolesti.
Izvor: www.veterina-brestje.hr
____________________________________________________________________________________________
Herpes pasa
Infekcija pasa herpes virusom predstavlja virusnu zaraznu bolest na koju je najosjetljivija štenad. Bolest se pojavljuje kod svih pasmina pasa i svih dobnih kategorija, ali je najopasnija za štence, kod kojih uzrokuje uginuća u roku 5-7 dana od infekcije. Izvori infekcije su bolesne životinje koje izlučuju velike količine uzročnika u okolinu (sekretom iz dišnih prohoda i izmetom). Također, veliku opasnost predstavljaju i latentno inficirane životinje, koje kao takve ne pokazuju znakove infekcije ali uzročnike bolesti šire u okolinu. Bolest se najčešće prenosi direktnim kontaktom bolesne i zdrave primljive životinje te parenjem. Kako je poznato da virus prolazi placentarnu barijeru, do infekcije štenadi može doći još za vrijeme graviditeta, odnosno, dok su plodovi u maternici.
Simptomi: Klinička slika poprilično varira. Kod odraslih jedinki najčešće se pojavljuje u tzv. latentnom obliku ili ju prate znakovi povraćanja, suhog kašlja, obilnog iscjedka iz nosa i/ili živčanih simptoma (posljedica encefalomijelitisa). U štenadi se bolest karakterizira prvenstveno probavnim smetnjama, i to povraćanjem, osjetljivosti i bolnosti u području trbuha. Kasnije se razvijaju i znakovi od strane živčanog sustava, i to gubitak ravnoteže i gubitak koordinacije pokreta. Do uginuća dolazi nakon 4-5 dana od pojave prvih simptoma bolesti. Prognoza bolesti u štenadi je veoma nepovoljna. Herpes viroza pasa najveći značaj ima u većim uzgajalištima pasa, gdje je poznata pod nazivom “kašalj čopora”. Liječenje odraslih životinja se svodi na ublažavanje simptoma i suzbijanje sekundarnih bakterijskih infekcija. Kako inkubacija traje 3-7 dana, preporučuje se da kuja ne dolazi u kontakt sa drugim psima zadnja tri tjedna graviditeta i prva tri tjedna nakon okota.
Izvor: www.pet-centar.hr
____________________________________________________________________________________________
Leptospiroza
Uzročnik bolesti je bakterija Leptospira interrogans, koja ima više podtipova. Ona je rasprostranjena po cijelom svijetu, a najčešće se nalazi na područjima sa alkaličnim tlima , u sezoni kada su tla topla i vlažna i kad ima obilja površinskih voda-češća je ljeti i u jesen. Leptospire su vrlo osjetljive na komercijalne dezinficijense i sušenje,a u vodi (osobito vodama stajačicama-barama i sl.) preživljavaju više tjedana. Izvori infekcije su bolesne životinje, kliconoše (životinje koje nisu bolesne, ali nose uzročnika u sebi i izlučuju ga mokraćom), životinje koje su preboljele infekciju, ali kratko vrijeme nakon preboljenja još izlučuje bakterije mokraćom (točnije pas izlučuje do 700 dana). Divlji glodavci, miševi i štakori su doživotni kliconoše i izlučuju leptospire mokraćom i tako kontaminiraju okolinu npr. travu, površinske vode, blatnjave terene… Psi se inficiraju leptospirama preko usne šupljine (tj. probavnog trakta) i preko kože putem ozljeda kada idu preko bara, valjaju de u takvoj bari (vodi) ili piju onečišćenu vodu. Jednom kad leptospire dospiju u organizam nastupa septikemija i oštećenje mišića, parenhimskih organa (bubrezi), te razaranje eritrocira (crvenih krvnih stanica). Bubrezi se oštećuju do te mjere da je mokraćom izlučuju uz bakterije i bjelančevine (što nije normalan nalaz), nastupa otežano mokrenje do prestanka izlučivanja mokraće te zadržavanje mokraće u krvi(uremija-urea u krvi). Najteže obole psi mlađi od godine dana.
Simptomi: bolest se očituje vrućicom (koja nemora biti jako izražena), povraćanjem, dehidracijom i uremičkim šokom. Povraćeni sadržaj i izmetnine mogu biti prožeti krvlju. Na vidljivim sluznicama (ustiju i kapaka) se vidi žutilo. Neugodan miris iz ustiju po mokraći nagovještava skoru smrt.
Dijagnoza i liječenje: dijagnoza se obavlja preko bakterioloških i imunoloških pretraga, s time da se bakteriološki može u prvim danima bolesti mikroskopiranjem krvi i dokazom bakterija iz krvi. Liječenje antibioticima: penicilinom koji je lijek izbora za pse. Daje se penicilin G u mišićje ili intra-venozno dva puta dnevno 2-3 dana i nastavlja se fenoksimetil-penicilinom idućih 10 dana. Kliconoštvo u bubrezima (da ne izlučuje mokraćom leptospire) se otklanja dihidrostreptomicinom. Uz ovu terapiju liječi se i simptomatski usmjereno na probavni i krvožilni sustav.
Prevencija: se obavlja imunizacijom polivalentnim cijepivom (cijepivo protiv psećih zaraznih bolesti-pučki )koje osim leptospire štite i protiv štenećaka. Imunost stečena ovakvom vakcinacijom traje protiv štenećaka godinu dana ,a protiv leptospiroze samo 6 mjeseci što je vrlo bitno za obnavljanje imunosti pogotovo kod pasa koji se često kreću po močvarni, blatnjavim područjima, te lovačkih pasa i spasilačkih pasa.
Vedran Babić
____________________________________________________________________________________________
PARAZITSKE BOLESTI
PROTOZE:
Piroplazmoza – babezioza
Babezioza je zarazna nekontagiozna bolest izazvana krvnim parazitom Babesia spp. U Hrvatskoj se kao najčešći uzročnik piroplazmoze u pasa javlja Babesia canis. Uzročnika prenose krpelji.
Simptomi: klinički simptomi mogu biti jako različiti što ovisi o vrsti i soju uzročnika, te o starosti, kondiciji i općem stanju bolesne životinje. Tipični znakovi bolesti: bolest obično nastaje naglo; kliničku sliku na početku bolesti karakterizira visoka tjelesna temperatura, slabost, povraćanje, anemija, kasnije žutica, tamna mokraća. Često se može opipati povećana jetra ili slezena. Kod atipičnih oblika piroplazmoze prisutni su simptomi teškog oštećenja drugih organa, najčešće bubrega i srca. Ponekad se mogu javiti simptomi od strane bubrega, jetre, centralnog živčanog sustava i mišića. Neki naučnici spominju da bi i akutna upala gušterače mogla biti komplikacija piroplazmoze. Istraživači u Italiji navode da su tijekom promatranja 40 pasa oboljelih od piroplazmoze ustanovili da većina pasa pokazuje jedan od tri simptoma vezana uz promjene na koži uz upalu očiju, puno sijedih dlaka, gnojnu upalu kože i dr. Ti su simptomi nestali u trenutku povlačenja ostalih klasičnih simptoma piroplazmoze, kao pozitivan odgovor na liječenje pasa.
Dijagnoza i liječenje: se postavlja na temelju kliničkih znakova bolesti, epizoološke situacije, nalaza krpelja na životinji. Najsigurnija dijagnoza je nalaz uzročnika u eritrocitima u krvnom razmazu. Piroplazmoza se danas liječi Imizolom (Imidocarb dipropionat).
Izvor: časopis “Moj pas i prijatelji”
____________________________________________________________________________________________
Lišmanioza
Lišmanioza je bolest čovjeka, psa i nakih drugih životinja, posebice divljih glodavaca, uzrokovana krvnim bičašima. Bolest se javlja u toplim krajevima gdje žive prenosioci a to su kukci-dvokrilci tzv. Papatači ili nevidi, koji su posebno aktivni noću i čije ženke sišu krv. Na našim prostorima, naročito u Dalmaciji, lišmaniozu psa uzrokuje Leishmania infantum koja se javlja i u čovjeka, osobito djece. Bolest u čovjeka poznata je i pod nazivom kala-azar. Prenose je hematofagni insekti iz roda Phlebotomus, koji su u nas zastupljeni s nekoliko vrsta. U psu, kao i u drugim sisavcima, paraziti obojeni po Giemsi, ovalna su ili okruglasta oblika, i imaju okruglastu jezgru i štapićasti kinetoplast. Budući da nemaju bič nazvani su amastigotima. U insektu prenosiocu kao i u kulturama, paraziti poprimaju vretenasti oblik i imaju bič pa se nazivaju promastigotima. U psa, kao i u čovijeka, L.infantum uzrokuje visceralnu lišmaniozu.
Simptomi: bolest u psa često protječe bez kliničkih simptoma. Inače, u pravilu ima kroničan tok i manifestira se kaheksijom, anemijom, promjenama na koži od gubitka dlake do pojave krasta, pretežno na nosu i uškama. Javljaju se i promjene na očima, neobuzdani rast noktiju, otok limfnih žlijezda itd. uzrok smrti je najčešće zakazivanje bubrega.
Dijagnoza: klinička slika i kroničan tok u krajevima gdje se javljaju papatači upućuje na dijagnozu, ali se ona potvrđuje nalazom uzročnika mikroskopijom punktata koštane srži ili limfne žlijezde ili razmaza strugotina kože sa promjenjenih mjesta. Razmaze treba obojiti po Giemsi. Osim izravne pretrage korisno je i kultiviranje punktata na krvnom agaru. Od seroloških pretraga primjenjuje se indirektna imunofluorescencija (IIF), imunoenzimski test (ELISA), tzv. Western blot i druge. Postmortalno dijagnoza se postavlja nalazom uzročnika (amastigota) u obojenim razmazima iz parenhimskih organa, limfnih žlijezda, koštane srži ili kultiviranjem uzoraka s promjenjenih mjesta.
Liječenje: u pravilu je dugotrajno i dovodi samo do kliničkog izlječenja ali pas ostaje rezervoar invazije za čovjeka i prijemljive životinje. Od lijekova daje se allopurinol tijekom nekoliko mjeseci, pa i godina. Osim toga može se dati megluminantimonat, diamidin pentamidin i drugi.
Suzbijanje se temelji na otkrivanju i uklanjanju latentno ili manifestno bolesne životinje i na borbi protiv insekata posrednika tj. Papatača, a to se provodi insekticidima. Zaprašivanje protiv komaraca djeluje i na suzbijanje papatača.
Akademik Teodor Wickerhauser
____________________________________________________________________________________________
Giardioza
Giardioza je crijevna parazitarna invazija psa uzrokovana jednostaničnim bičašem Giardia duodenalis. Vegetativni oblik i kruškolik, bilateralno simetričan, ima 8 bičeva, 2 jezgre i na plosnatoj strani prisisnu udubinu kojom se priljubi uz kupole stanica crijevnog epitela. Cista je slične veličine, ima 4 jezgre i bičeve unutar tanke opne. Vegetativni oblici žive u tankom crijevu, a ciste se formiraju u debelom crijevu. Ove potonje izlučuju se 4-5 tjedana, a u prirodi prežive oko 3 tjedne.
Simptomi: u psa invazija može protjeći bez simptoma. U protivnom , glavni simptom je proljev. Parazit može prijeći i na čovjeka pa bolest spada u zoonoze.
Dijagnoza: Postavlja se koroskopskim nalazom cista.
Liječenje: Najčešće se daje metronidazol tjekom 5 dana.
Akademik Teodor Wickerhauser
____________________________________________________________________________________________
Toksoplazmoza
Toksoplazmoza je bolest psa te mnogih drugih toplokrvnih životinja – i čovjeka, uzrokovana cistotvornom kokcidijom Toxoplazma gondii. Uzročnik se javlja u 3 oblika: 1) trofozoit (tachyzoit) koji je polumjesečasta oblika, zatim 2) tkivna cista koja se sastoji iz velikog broja manjih parazita (bradyzoita), i 3) oocista, koja nastaje isključivo u crijevnom epitelu mačke (i srodnih felida) i zapravo je trajni oblik ovog nametnika. Trofozoiti se javljaju kod akutne toksoplazmoze i perazitiraju u svim stanicama koje imaju jezgru. Tkivne ciste su stadij mirovanja i javljaju se kod latentne toksoplazmoze a parazitiraju pretežno u mozgu i srčanom mišićju. Invazija psa nastaje ingestijom tkivnih cista koje se nalaze u organima latentno invadiranih sisavaca i ptica, dakle karnivorizmom, ali i ingestijom sporularnih oocista iz mačjeg fecesa.
Simptomi: akutna toksoplazmoza psa javlja se pretežno u mladih životinja i očituje se općim simptomima kao što su proljev, povraćanje, povećana tjelesna temperatura, povećanje limfnih žlijezda, ali se mogu javiti i živčani simptomi.
Dijagnoza: za života akutna toksoplazmoza psa dijagnosticira se na temelju kliničkih simptoma i ponovljenih seroloških pretraga (IIF i ELISA) koje pokazuju porast titra. Postmortalno dijagnoza se postavlja mikroskopijom razmaza, obojenih po Giemsi, iz nekrotičnih mjesta na jetri, plućima, bubrezima itd. kod latentne toksoplazmoze za života dijagnoza se temelji na serološkim nalazima,a postmortalno na nalazu tkivnih cista u histološkim rezovima mozga ili srčanog mišića.
Liječenje: daju se sulfadimidin i pyrimethamin ili razni antibiotici, npr. Spiramycin. Lijekovi djeluju samo na tachyzoite, ali ne i na aktivne ciste. Toksoplazmoza psa nije zoonoza, jer pas ne izlučuje oociste kao mačka, a tkivne ciste iz sirovog mozga ili srčanog mišića ne nalaze put do čovječje hrane.
Akademik Teodor Wickerhauser
____________________________________________________________________________________________
Izosporoza (Cistosporoza)
Izosporoza ili cistosporoza je crijevna protozoarna bolest pasa uzrokovana kokcidijama Isospora (Cystospora) canis, Isospora (C.) ohiensis i Isospora (C.) burrowsi. Vrijeme sporulacije je 1-4 dana i tada se u oocistama formiraju po 2 sporociste sa po 4 sporozita u svakoj sporocisti. Razvoj je izravan ili putem fakultativnih (transportnih) nosilaca, a to mogu biti mali glodavci pa i drugi domaći i divlji sisavci. Ove kokcidije su specifične za psa. Invazija psa nastaje ingestijom sporularnih oocista ili transportnih nosilaca.
Simptomi: nakon inkubacije od 8 dana kod I.canis, odnosno 3-4 dana kod I. ohiensis, javlja se proljev, groznica, inapetencija, slabost i mršavljenje. Simptomi nestaju nakon tjedan dana. Izlučivanje oocista počinje nakon oko tjedan dana i traje 2-3 tjedna.
Dijagnoza: postavlja se koprološkim nalazom oocista. Postmortalno se opaža hemoragični enteritis i mnoštvo razvojnih stadija oocista.
Liječenje: Daje se sulfadiazin plus trimethoprim 2 puta dnevno po 15 mg/kg tj. Tež. per os 5 dana.
Suzbijanje se temelji na održavanju čistoće nastambi. Za uništavanje oocista najefikasnija je vrela vodena para.
Akademik Teodor Wickerhauser
____________________________________________________________________________________________
Neosporoza
Neosporoza je protozoarna bolest pasa uzrokovana čistotvornom kokcidijom Neospora caninum. Oociste koje se izlučuju s pasjim izmetom sporuliraju u tipu izospora (u svakoj oocisti nastaju 2 sporociste sa po 4 sporozoita). U pasa ovaj parazit uzrokuje intrauterinu invaziju cijelog legla.
Simptomi: u štenadi opažaju se pareze i hipertezije, a kod odraslih nenormalno ponašanje a ponekad i sljepoća.
Dijagnoza. postavlja se na temelju kliničkih simptoma i serološki. Postmortalno se nađu nekroze u SŽS i u jetri, a u mozgu ciste s debelom ovojnicom.
Liječenje. Daje se sulfadimidin i trimethoprim.
Aseksualni oblici ovog parazita (tahyzoiti i tkivne ciste s bradyzoitima) značajni su uzročnici abortusa u krava, a javljaju se i u konja.
Akademik Teodor Wickerhauser
____________________________________________________________________________________________
Hamondioza
Hamondijaza je crijevna parazitoza psa, javlja se i u lisice. Uzročnik je čistotvorna kokcidija Hammondia heydorni, čije su oociste u pasjem izmetu vrlo slične onima kod N. Caninum i T. Gondii. Razvija se preko domaćih i divljih preživača, a zatim kunića i zamorčadi, u kojima parazitiraju tkivne ciste i to pretežno u muskulaturi. Ne uzrokuje simptome ni u psa ni u posrednika.
Akademik Teodor Wickerhauser
____________________________________________________________________________________________
METILJI (TREMATODA):
Alarioza
Uzročnik je relativno mali metilj Alaria alata, koji parazitira u tankom crijevu lisice a samo rijetko i psa. Jajašca su mu slična onima kod fasciole i imaju poklopac. Jajašca dospijevaju u vodu i u njima se razvije miracij koji ulazi u puža i iz kojeg izlaze mezocerkalije i ulaze u punoglavce. Pas se invadira ingestijom invadiranih punoglavaca. Tada mezocerkalije putuju iz crijeva preko peritonealne šupljine i dijafragme do pluća gdje se preobraze u metacerkalije. Ove preko traheje dospiju u crijevo. Češći način invazije psa je ingestija transportnih nosilaca, a to su žabe, zmije. Ptice i mali sisavci, ali i svinje i to divlje u čijim tkivima ostaju mezocerkalije, u svinje poznate pod nazivom Agamodistomum suis. Parazit može u psa uzrokovati kataralni enteritis.
Dijagnoza: postavlja se koprološkom pretragom (metodom sedimentacije)
Liječenje: Efikasan je praziquantel
Akademik Teodor Wickerhauser
____________________________________________________________________________________________
TRAKAVICE (CESTODA):
Spirometroza
Uzročnik je trakavica Spirometra erinaceieuropei. Duga je do 100cm, ima glavicu bademastog oblika s postranim brazdama (botrije) i niz članaka koji su širi nego duži. Spolni otvor i otvor uterusa smješteni su medijalno pa jajašca iz gravidnih članaka izlaze masovno. Jajašca su slična jajašcima fasciole ali su znatno manja. Razvoj ide preko 2 posrednika od kojih je prvi mali račić, veslonožac (Cyclops) u kome se razvije procerkoid, a drugi su žabe ili zmije u kojima nastaje plerocerkoid (sparganum). Ako prvog ili drugog posrednika pojede svinja u njezinoj muskulaturi smjestit će se plerocerkoid koji može doseći dužinu do 25 cm. Pas se invadira kad pojede žabu ili muskulaturu svinje s plerocerkoidima. Izvor invazije su invadirani psi i divlji kanidi uz rijeke, jezera i ribnjake pa parazit preko račića, žaba, zmija ili svinja dospije do psa. Na području bivše Jugoslavije plerocerkoidi su utvrđeni u muskulaturi svinja a psi pokusno hranjeni ovim parazitima proizveli su odrasle trakavice. Ova trakavica u psa u pravilu ne uzrokuje kliničke simptome.
Dijagnoza: postavlja se koprološkom pretragom i nalazom karakterističnih jajašaca.
Liječenje: Efikasan je praziquantel.
Akademik Teodor Wickerhauser
____________________________________________________________________________________________
Tenijaza
Uzročnici su velike trakavice u psa Taenia hydatigena, Taenia pisiformis, Taenia ovis, Taenia multiceps i Taenia serialis. Velike su ovisno o vrsti 75-300 cm. Na glavici imaju rostelum s 2 vijenca karakterističnih kukica. Na glavicu nadovezuje se kratki vrat, potom niz spolnozrelih, a na kraju gravidnih članaka. Svi članci zajedno čine strobilu. Jajašca u svih vrsta su gotovo jednaka. Okruglasta su s radijalno prugastom ovojnicom unutar koje je smješten zametak s 6 kukica. Zadnji članci su duži nego širi, oko 12 x 4 mm veliki, bijele boje, sadrže razgranati uterus pun jajašaca, a spolni otvor smješten je lateralno na jednoj strani koja se nepravilno izmjenjuje. Ove trakavice žive u tankom crijevu psa i divljih kanida i razvijaju se preko posrednika. Posrednici su domaći i divlji biljožderi i svežderi u kojima se razvijaju larve oblika cisticerka ili cenurusa. Odrasle tenije u pravilu ne uzrokuju teške kliničke simptome dok njihove larve, ovisno o smještaju, veličini i broju, mogu u posredniku uzrokovati teška oštećenja i odbacivanje invadiranih organa nakon klanja.
T. hydatigena je osobito česta u seoskih pasa jer njena larva, Cysticercus tenuicollis, živi na jetri domaćih i divljih preživača i svinja. Larva tijekom migracije može uzrokovati znatne bušotine u jetri, a kod naraste ima oblik mjehura veličine 1-6 cm s prozirnom ovojnicom i bistrom tekućinom unutar koje se nalazi uvrnuta glavica buduće trakavice.
T. pisiformis dolazi posebice kod lovačkih pasa jer njena larva, Cysticercus pisiformis, parazitira u peritonealnoj šupljini zeca i kunića. To su obično grozdovi cisticerka veličine graška koji vise na jetri. Budući da svaki cisticerk ima uvrnutu glavicu buduće trakavice ingestija takvog ˝grozda˝ dovodi do multiple invazije psa.
T. ovis je trakavica relativno rijetka na našim prostorima. Njena larva, Cysticercus ovis, dolazi u muskulaturi ovce. Veličine je graška. Nije opasna za čovjeka, ali uzrokuje odbacivanje takvog mesa.
T. cervi je trakavica čija larva, Cysticercus cervi, parazitira u muskulaturi srne pa je stoga najčešća u lovačkih pasa. Kao i prethodna larva, i ova je veličine graška i nije opasna za čovjeka, ali smanjuje vrijednost mesa visoke divljači.
T. multiceps je velika trakavica psa čija larva, Coenurus cerebralis, ima oblik mjehura veličine kokošjeg jajeta pa i većeg, s nakupinama uvrnutih glavica. Smještena je najčešće u mozgu, osobito ovce, i može uzrokovati teške živčane simptome pa i uginuće.
T. serialis je trakavica koja dolazi pretežno u lovačkih pasa jer njena larva Coenurus cerebralis, parazitira u potkožnom i intermuskularnom tkivu zeca i kunića. Ima oblik mjehura s bistrom tekućinom i prozirnom ovojnicom koja na unutarnjoj strani ima skupine uvrnutih glavica budućih trakavica. U psa rijetko uzrokuje kliničke simptome, ali zato u zeca i kunića njena larva može uzrokovati smetnje u kretanju.
Dijagnoza. u psa dijagnoza se postavlja nalazom gravidnih članaka ili jajašaca u izmetu. Koristan je celofanski otisak s perianalne regije. Jajašca navedenih tenija se ne mogu razlikovati. U posrednika larve tenija utvrđuju se postmortalno.
Liječenje: Protiv tenija u crijevu psa najbolji je praziquantel.
Akademik Teodor Wickerhauser
____________________________________________________________________________________________
Ehinokokoza
Uzročnik je mala pasja trakavica Echinococcus granulosus. Duga je svega 2-5 mm i ima 3-4 članka od kojih je samo zadnji gravidan. Na prednjema kraju ima glavicu sa siskama, rostelumom i 2 vijenca kukica. Parazitira u tankom crijevu psa i nekih divljih kanida (vuka, šakala, izuzetno i lisice). Njena larva, Echinococcus unilocularis, parazitira u jetri, plućima, rjeđe drugim organima biljoždera, osobito ovce, zatim svinje, ali i čovjeka. Razvijena larva ima oblik mjehura koji se sastoji od kutikule unutar koje se nalazi germinativna membrana na kojoj se nalaze skupine uvrnutih glavica poput pijeska. Cista je izvana pokrivena pericistom koju je proizveo organizam nosioca. Unutar ciste nalazi se bistra tekućina. Cisti treba nekoliko mjeseci da postane fertilna tj. da proizvede skupine glavica, a neke ciste nikad to ne postignu. Cista može postići veličinu jabuke pa i veću. Pas se invadira kad s odbačenim organima ovce, svinje itd. pojede i fertilnu cistu. Tada će se najranije za 40 dana u njegovu tankom crijevu razviti spolnozrele trakavica. Gravidni članci ili njihovim raspadom oslobođena jajašca s pasjim izmetom dospjevaju u vanjski svijet. Stoka se invadira najčešće na pašnjacima i to hranom ili vodom kontaminiranom izmetinama innvadiranog psa. Čovjek, osobito dijete, invadira se prisnim kontaktom s invadiranim psam koji često na svojoj dlaci nosi sasušene ostatke izmeta. Čovjek se može invadirati i kontaminiranom hranom npr. Salatom, zatim vodom za piće itd. invadirani psi u pravilu ne pokazuju kliničke simptome, a u stoke, invadirane cistama, simptomi ovise o veličini i smještaju ciste. Ipak, za razliku od čovjeka, larvalna ehinokokoza u stoke prolazi bez simptoma pa se utvrđuje tek nakon klanja.
Dijagnoza: u psa dijagnoza crijevne ehinokokoze za života postavlja se koprološkom pretragom koja , međutim, nije posve pouzdana jer se članci ove trakavice ne izlučuju ravnomjerno, a jajašca su slična onima kod velikih tenija. Pouzdanija je pretraga izmeta nakon aplikacije arekolina u dozi od 2mg/kg tj. tež. Što uzrokuje snažnu evakuaciju crijevnog sadržaja. Trakavice tada treba tražiti u žućkastom sadržaju iz tankog crijeva. Pri manipulaciji izmetom potencijalno invadiranih pasa treba imati na umu da su jajašca ove trakavica veoma opasna za čovjeka. Postmortalno, odrasle trakavice u tankom crijevu psa mogu se naći otvaranjem i narezivanjem crijeva u mlakoj vodi jer će se većina trakavica tada otpustiti i pasti na dno posude
Liječenje: Uz mjere opreza može se provesti praziquantelom koji ipak ne ubija jajašca trakavice pa evakuirani sadržaj treba neškodljivo ukloniti.
Akademik Teodor Wickerhauser
____________________________________________________________________________________________
Dipilidoza
Uzročnik je trakavica Dipylidium caninum koja parazitira u tankom crijevu psa, mačke i divljih kanida, izuzetno i čovjeka. Duga je oko 50 cm. Na glavici ima rostelum s nekoliko redova kukica. Strobila ima članke s dvostrukim spolnim otvorima koji leže postrance na središtu članka. Članci su duži nego širi i na najširem mjestu oko 3 mm široki. Oblikom podsjećaju na sjemenke krastavaca. Gravidni (terminalni) članci često su crvenkasti i iz anusa izlaze spontano pa se brzo posuše. Jajašca su smještena u uterusnim čahurama. To je najčešća trakavica psa i mačke , a često se opažaju slučajevi invazije s više primjeraka trakavice u istoj životinji. Razvija se preko pasje buhe Ctenocephalides canis, kao i mačje buhe C.felis i čovječje Pulex irritans pa i preko pasje pauši Trichodectes canis. Buha se invadira u stadiju larve kad zajedno s organskim detritusom pojede jajašca trakavice. Kako razvoj buhe napreduje do odraslog stadija tako se u njoj iz jajašca trakavice razvije cisticerkoid. Pas se invadira kad pojede invadiranu buhu. U psu trakavica naraste do spolne zrelosti za 2-3 tjedna, a ,može živjeti do 3 god. Većina pasa i mačaka podnosi invaziju bez naročitih simptoma, osim eventualnog mršavljenja i svrbeža oko anusa.
Dijagnoza: postavlja se nalazom karakterističnih članaka oko anusa ili koproskopskim nalazom paketa jajašaca.
Liječenje: Efikasan je praziquantel, paralelno potrebno je suzbijati i buhe.
Akademik Teodor Wickerhauser
____________________________________________________________________________________________
OBLIĆI (NEMATODA):
Strongiloidoza
Uzročnik je sitni nematod Strongyloides stercoralis. Parazitiraju samo ženke koje su duge 2,0-2,8 mm i koje u tankom crijevu psa (mačke, čovjeka i drugih primata) partenogenezom (bez mužjaka) proizvode jajašca. Iz ovih se već u lumenu tankog crijeva razviju ličinke Istupnja koje se izlučuju izmetom. Iz njih se u prirodi mogu razviti invazijske ličinke III stupnja koje perakutno ulaze u nosioca ili se pak iz ličinaka Istupnja u slobodnoj prirodi razvije slobodnoživuća generacija mužjaka i ženki. Ove potonje nakon oplodnje polažu jajašca iz kojih će se razviti ličinke do invazijskog stupnja. I ove ličinke prodiru u nosioca prvenstveno kroz kožu, ali je moguća i oralna invazija. Za razvoj larvi u prirodi, koji je vrlo brz, potrebna je vlaga jer su larve veoma osjetljive na isušenje. Perakutno ušle larve putuju preko pluća i traheje i potom do tankog crijeva, čime se obješnjava perzistiranje parazita u nosiocu tjekom nekoliko godina. Invazija psa ovim nametnikom često potječe bez simptoma. Kod jačih invazija, osobito štenadi, može doći do hemoragične upale crijeva, anemije pa i uginuća.
Dijagnoza: Za života postavlja se nalazom larvi I stupnja u izmetu i to Bermannovim lijevkom. Larve su duge 228-353 um.
Liječenje: Najefikasniji je ivermectin
Akademik Teodor Wickerhauser
____________________________________________________________________________________________
Askaridoza
Uzročnici su pasje gliste Toxocara canis i Toxocaris leonina. Parazitiraju u tankom crijevu. Međusobno se razlikuju veličinom (T.canis je veća), načinom invazije (kod T.canis postoji osim invazije embrionalnim jajašcima i transportnim nosiocima i intrauterina i galaktogena invazija što nije slučaj kod T. leonina), migracijom preko traheje (samo T.canis), prevalencijom (T.canis je mnogo češća) i humano medicinskom značenju (larve T.canis mogu u čovjeku migrirati kao tzv. visceralne larve migrans).
Toxocara canis: Odrasli mužjaci dugi su 10- 12cm, a ženke 12-18 cm i 2,5-3 mm debele. Mužjaci imaju cervikalna rila i 2 spikula a na kraju prstoliki nastavak. Jajašca su kuglasta s debelom smeđom hrapavom ovojnicom. U prirodi embrioniraju za 2-7 tjedana formirajući invazijsku larvu. Nametnik parazitira u psu, lisici, vuku i drugim kanidima. T.canis je vrlo česta u štenadi do 3 mjeseca starosti. Štenad se invadira intrauterino larvama. T.canis koje su u kuji boravile u hipobiotskom stanju u raznim tkivima da bi oko 40. dana graviditeta hormonalnom simulacijom transplacentarno dospjele u fetus. Tako se štenad rađa već s juvenilnim glistama u crijevu. Štenad se može invadirati i invazijskim larvama koje kuja izlučuje mlijekom (galaktogena invazija). Odrasle životinje invadiraju se embrionalnim jajašcima ali larve nakon trahealne migracije dospjevaju u razna tkiva gdje ostaju u hipobiotskom stanju. Odrasle životinje mogu se invadirati i putem tzv. transportnih nosilaca (razni sisavci) koji u svojem organizmu imaju učahurene invazijske larve. Patogeno djelovanje ovisi o intenzitetu invazije i dobi životinje. U štenadi jača invazija može već tjekom migracije kroz pluća izazvati pneumoniju i kašalj, a kasnije proljev, anemiju pa i živčane smetnje.
Dijagnoza: Postavlja se nalazom karakterističnih jajašaca koprološkom pretragom. Katkad štenad izbaci pokoju glistu fecesom ili je povrati.
Liječenje: Daju se preparati benzimidazola ili pirantela. Efikasnije je davanje lijeka raspoređeno na nekoliko dana nego jednokratno. Prvo liječenje štenadi treba započeti već u dobi od 2 tjedna i kasnije ponavljati u višetjednim razmacima. Za uništavanje jajašaca na čvrstoj podlozi u kavezima najefikasnija je vrela voda ili vodena para. U razvijenim zemljama očekuje se od vlasnika pasa da izmet svojih ljubimaca sami uklone plastičnom vrećicom i deponiraju u posebne kontejnere. Time se smanjuje rizik od invazije ljudi visceralnom larvom migrans.
Toxocaris leonina: Parazitira u tankom crijevu psa i mačke pa su uzajamne invazije moguće. Mužjaci su 6-6,6 cm, a ženke 6-10 cm duge i 1,8-2,0 mm debele. Stražnji kraj mužjaka je bez prstolikog nastavka. Jajašca imaju debelu ali glatku ovojnicu. Ovaj nametnik je rjeđi od T.canis. invazija nastaje ingestijom embrionalnih jajašaca ili transportnih nosilaca koji imaju u sebi učahurene invazijske larve. Dospjevši u tanko crijevo invazijske larve se razvijaju do spolne zrelosti bez migracije. Ovaj nametnik manje je patogen od prethodnog, ali ipak može uzrokovati upalu crijeva.
Dijagnoza: kao i kod prethodne vrste koprološkom pretragom.
Liječenje: Jednako onom kod T.canis a i dezinfekcija psećih nastambi također. Ovaj nametnik, za razliku od prethodnog, ne daje visceralnu larvu migrans u čovjeku.
Akademik Teodor Wickerhauser
____________________________________________________________________________________________
Ankilostomatidoza
Uzročnici su glistice iz familije Ancylostomatidae i to na našim prostorima Ancylostoma caninum i Uncinaria stenocephala. Morfološka im je karakteistika dorzalno savinut prednji kraj s jakom usnom čahurom i usnim otvorom sa zubićima kod roda Ancylostoma, odnosno pločama kod roda Uncinaria. Osim toga u mužjaka je dobro razvijena kopulacijska burza. Ovi nametnici parazitiraju u tankom crijevu psa i drugih kanida.
Ancylostoma caninum: se u crijevu hrani krvlju pa jača invazija dovodi do anemije. Ženke polažu jajašca strongilidnog tipa iz kojih se uz dovoljno vlage i topline razviju larve do invazijskog stupnja. Invazija psa uslijedi kroz kožu ili per os. Mužjaci ove vrste dugi su 5-15 mm, a ženke 15-21 mm. Usna čahura na ventralnom rubu ima ploče s 3 para zubi. Jajašca imaju samo 4-8 blastomera. Parazitira u tankom crijevu psa, lisice, vuka i drugih divljih kanida. Češći je u subtropskim i tropskim krajevima. Invazija nastaje perakutno, peroralno a u štenadi i galaktogeno. Nakon perkutane invazije uslijedi migracija larvi preko pluća i traheje crijeva. Budući da siše krv jača invazija dovodi do anemije i kaheksije.
Dijagnoza: za života postavlja se koprološkom pretragom i nalazom karakterističnih jajašaca s malim brojem blastomera.
Liječenje: Koriste se preparati benzimidazola i pirantela koji djeluju na nezrele i odrasle stadije u crijevu ali na somatske larve efikasni su samo ivermectin i doramectin.
Uncinaria stenocephala: je manja od prethodne vrste. Odrasli imaju usnu čahuru na čijem se ventralnom rubu nalazi par velikih polumjesečastih ploča. Ovaj nametnik treba za svoj razvoj niže temperature od prethodnog pa je zato češći u područjima sa umjerenom pa i arktičkom klimom. Invazija u pravilu uslijedi per os, a samo iznimno kroz kožu, dok galaktogena invazija štenadi nije poznata. Nametnik ne siše krv kao prethodnik, ali usnom čahurom oštećuje crijevnu sluznicu što može dovesti do upale.
Dijagnoza i liječenje: Kao i u slučaju invazije s A. Caninum
Akademik Teodor Wickerhauser
____________________________________________________________________________________________
Spirocerkoza
Uzročnik je spirurid koji parazitira prvenstveno u psu, ali dolazi i kod mačke, lisice i drugih divljih kanida i felida. Odrasli paraziti su relativno debeli i crveni nematodi. Mužjak je 3-5 cm dug, a ženka 5-8 cm. Jajašca imaju debelu ovojnicu, ovalna su i svega oko 30 x 13 um velika te sadrže larvu. Parazit u psa stvara granulome poput tumora i to u jednjaku i želucu, ali stvara i ozlijede aorte te drugih organa. Javlja se pretežno u toplijim dijelovima svijeta. Razvija se preko koprofagnih kotrljana (balegara) koji pojedu jajašce s larvom u čijem tijelu se razvije larva III stupnja. Često su u razvoj uključeni i transportni nosioci (gmazovi, ptice i mali sisavci). Psi se invadiraju ingestijom invadiranih posrednika ili transportnih nosilaca. Nakon duže migracije po organizmu larve dospiju u jednjak blizu kardije gdje spolno dozriju i to tek 5-6 mjeseci nakon invazije. Tokom migracije paraziti mogu doći i u razne druge organe i tkiva. Odrasli manetnici žive u torakalnom dijelu ezofagusa, u želucu i crijevu, gdje uzrokuju stvaranje tumora veličine golubljeg jajeta u kojem živi po nekoliko odraslih primjeraka. Klinički simptomi, ukoliko se pojave, ovise o sjedištu parazita i obično se sastoje iz povraćanja, probavnih smetnji, mršavljenja i dispneje.
Dijagnoza: postavlja se rendgenološkom pretragom i egzofagoskopijom, a potvrđuje koproskopskim nalazom jajašaca.
Liječenje: Nije pouzdano. Profilaksa invazije pasa koji se kreću slobodno nije moguća.
Akademik Teodor Wickerhauser
____________________________________________________________________________________________
Filarioza
Na našim prostorima uzročnici su končasti nematodi Dirofilaria immitis i Dirofilaria repens koji parazitiraju u psa, mačke i drugih mesojeda, katkad i u čovjeka. Najpatogenija vrsta je D. immitis čiji odrasli stadiji parazitiraju u desnom srcu i plućnoj arteriji, rjeđe na drugim mjestima najčešće psa te mogu uzrokovati teške, kardiovaskularne i druge simptome. Vrsta D. repens uzrokuje potkožnu dirofilariozu i rijetko izaziva vidljive simptome. ženke obiju vrsta polažu ličinke, mikrofilarije, koje se nalaze u cirkulaciji, odakle ih preuzimaju komarci (Culicidae) i prenose na druge nosioce.
Odrasle ženke Dirofilaria immitis duge su do 31 cm, a mužjaci do 20 cm. Njihove mikrofilarije duge su oko 280 um i nemaju ovojnicu. Ženke komarca iz rodova Culex, Anopheles, Aedes i Psorophora sišući krv unesu ove mikrofilarije koje se u njima za oko 2 tjedna razviju u invazijske larve III stupnja, te dosegnu dužinu od 1200um. Ove dospjevaju u usni aparat i prigodom slijedeceg krvnog obroka prijeđu u konačnog nosioca. Tada uslijedi migracija larvi po organizmu i njihovo presvlačenje još 2 puta da bi konačno venoznim krvnim optokom stigle u srce. Taj proces traje oko 6 mjeseci, a nametnici mogu živjeti nekoliko godina. D. immitis se javlja u zemljama toplijeg podneblja npr. U zemljama sredozemlja, južnim državama SAD i drugdje. U Hrvatskoj se javlja sporadično, ali njena prevalencija nije temeljito istražena. Izvor invazije za životinje i čovjeka su invadirani psi i drugi mesojedi koji u svojoj cirkulaciji imalu mikrofilarije dostupne komarcima. Poznati su i slučajevi dirofilarioze bez pojave mikrofilarija i krvi, što je u humanim sličajevima gotovo pravilo. Pojava mikrofilarija u krvi poazujre izvjestan periodicitet jer je najbrojnija noću kad su i komarci najaktivniji. Što se patogenog djelovanja D. immitis tiče, manji broj odraslih nametnika ne uzrokuje kliničke simptome, ali kod jačih invazija dolazi do smetnji u cirkulaciji, endokarditisa, plućne embolije, oštećenja bubrega itd. javlja se kašalj, otežano disanje, anemija i mršavljenje.
Dijagnoza: u slučaju invazije psa vrstom D. immitis dijagnoza se temelji na kliničkim simptomima u endemičkim područjima i na nalazu mikrofilarija u krvi. Za determinaciju larvi u krvi korisno je koncentrirati larve nakon lize, filtracije i bojenja, a treba ih razlikovati od larvi benigne vrste D.repens i to na temelju morfometrijskih podataka. U prepatentnom periodu koristi se i ELISA. Dijagnoza invazije vrstom D. repens postavlja se na temelju promjena na koži i nalazu mikrofilarija u krvi, odnosno odraslih nametnika u potkožnim čvorovima.
Liječenje: U slučaju invazije vrstom D.immitis je dugotrajno i složeno. Prvo treba djelovati protiv odraslih filarija. U tu svrhu u novije vrijeme koristi se melarsamin. Potom treba djelovati protiv mikrofilarija, a to se postiže ivermectinom. Za kemoprofilaksu daje se također ivermectin a u novije vrijeme selamectin. Liječenje protiv benigne vrste nije potrebno.
Akademik Teodor Wickerhauser
____________________________________________________________________________________________
Trihuroza
Uzročnik je bičasti nematod Trichuris vulpis koji parazitira u slijepom crijevu, rjeđe u kolonu psa i drugih kanida.mužjaci su dugi do 5,6, a ženke do 7 cm. Prednji kraj im je dulji i tanak, a stražnji je kraći i znatno deblji pa otuda naziv ˝bičasti˝. Jajašca su limunastog oblika s debelom i glatkom ovojnicom i izbočinama na polovima. Parazit je prednjim tankim krajem zabušen u površni sloj sluznice slijepog crijeva, a deblji krajstrši u lumenu. Razvoj mu je izravan. Ženka polaže jajašca koja neembrionirana dospjevaju s izmetom u prirodu gdje im treba minimum 10 dana, ovisno o temperaturi, da se u njima razvije invazijska ličinka. Jajašca su vrlo otporna na vanjske utjecaje i mogu dugo živjeti, ali su jeko osjetljiva na isušenje. Pas se invadira kad pojede jajašca s invazijskim ličinkama. Razvoj u psu do spolne zrelosti parazita traje 9-10 tjedana. Larve, oslobođene iz jaja, u početku borave i presvlače se u tankom crijevu da bi tek kasnije došle na svoje konačno odredište, slijepo crijevo. Ovaj nametnik relativno je čest u naših pasa, ali slabe invazije ne uzrokuju teže promjene ni simptome. kod jačih invazija može doći do proljeva, čak i krvavog, zatim do anemije, slabosti itd. Ovaj nametnik hrani se krvlju zahvaljujući malom stiletu koji se nalazi u usnoj šupljini a kojim probija kapilare.
Dijagnoza: postavlja se koprološkom pretragom i nalazom jajašaca limunastog oblika.
Liječenje: Koriste se razni preparati benzimidazola, sami ili u kombinaciji s drugim antihelminticima. Važna je čistoća u pasjim nastambama a to se postiže temeljitim čišćenjem poda i tretiranjem vrelom vodenom parom.
Akademik Teodor Wickerhauser
____________________________________________________________________________________________
Kapilaroza
Uzročnici su vrlo vitki, nekoliko cm drugi nematodi koji parazitiraju prvenstveno u lisice, ali i drugih kanida pa i felida, a prigodice i u psa. Capillaria palica parazitira u mokraćnom mjehuru. Razvija se preko kišnih gujavica. Invazija psa često protječe bez simptoma iako može uzrokovati cistitis i krvavu mokraću. Capillaria aerophila živi u traheji i bronhima prvenstveno lisice, a sporadično i psa. Invazija nastaje ingestijom embrionalnih jajašaca. Slabe invazije potječu bez simptoma, a jače dovode do bronhitisa i traheitisa.
Dijagnoza: postavlja se nalazom karakterističnih jajašaca u sedimentu mokraće, ako se radi o vezikalnoj kapilarozi, odnosno u izmetu ili nosnom iscjedku, ako se radi o plućnoj kapilarozi.
Liječenje: Protiv vezikalne kapilaroze daje se albendazol ili ivermectin, a protiv plućne levamisol ili ivermectin.
Akademik Teodor Wickerhauser
____________________________________________________________________________________________
PETOUSTAŠI (PENTASTOMIDA)
Lingvatuloza
Uzročnik je petoustaš (Pentastomida) Linguatula serrata koji parazitira pretežno u nosnoj šupljini psa, ali i drugih mesojeda, iznimno čovjeka. To je relativnop veliki nametnik, mužjak da 2 cm, a ženka do 13 cm, dorzoventralno spljošten, oblika jezika. Sprijeda ima mala usta i 4 kukice, a tijelo pokazuje vanjsku segmentaciju (90 segmenata). Ženka polaže jajašca koja su već embrionirana i žute su boje. U prirodu dolaze kihanjem ili iskašljavanjem ili bivaju progutana pa izlaze fecesom mesojeda. Kada jajašca pojedu biljojedi ili svežderi iz jajašaca se izlegu larve koje migriraju u limfne žlijezde i visceralne organe gdje se začahure i tijekom 7 mjeseci nekoliko puta presvuku u tzv. terminalne larve. Ove su duge oko 5 mm, imaju sprijeda 4 kukice, a po tijelu vijence sitnih bodlji. Konačni nosilac, biljoždera ili sveždera. Paraziti u psa uzrokuju kihanje, svrbež ili mukopurulentni iscjedak, dok njihove larve u posrednicima u pravilu ne uzrokuju nikakve simptome.
Dijagnoza: Nosna lingvatuloza psa dijagnosticira se na temelju simptoma (kihanje, iscjedak iz nosa) i nalaza karakterističnih jajašaca žute boje s već razvijenom larvom, veličine 90 x 70 um. U posredniku terminalne larve nađu se samo postmortalno. Najlakše ih je naći narezivanjem limfnih žlijezda ili jetre u mlakoj vodi i gnječenjem segmenata narezanog organa.
Liječenje: Lingvatuloza psa može se pokušati liječiti kirurški. U svrhu profilakse treba spriječiti da psi konzumiraju sirove organe, osobito jetru i mezenterijalne limfne žlijezde potencijalnih posrednika tj. biljoždera i sveždera. U humanoj medicini poznati su slučajevi prelaska terminalnih larvi iz sirovih jetara ovaca prigodom vjerskih obreda muslimana. Bolest je poznata pod nazivom ˝halzoun˝.
Akademik Teodor Wickerhauser
